Po šumi, širom,
bez staze,
puta,
Ježurka Ježić
povazdan luta.

Lovom se bavi,
često ga vide,
s trista kopalja
na juriš ide..... 

Jednoga dana, vidjeli nismo, ježić je, kažu, dobio pismo..... Medeno pismo.....
U pismu piše:
"Ježurka, brate, sanjam te često i mislim na te......
Nježno te grli medena lica i pozdrave šalje
lisica Mica."

Jež se veseli: Na gozbu, veli, tu šale nema, hajd da se sprema.......

Ježurka Ježić svoj šešir skida,
klanja se, smješka, kavalir pravi,
biranom frazom lisicu zdravi:
Dobar dan,lijo,
vrlino čista,
klanjam se tebi,
sa bodlja trista.........
 

Otpoče ručak, čaroban, bajni.
I jež i lija
od masti sjajni.
Jelo za jelom samo se niže,
Ježurka često
zdravicu diže:
u zdravlje lije
i njene kuće..........
 

A sova huknu                        Dosta je bilo,
svoj ratni zov:                       na stranu šala,
Drž'te se,                              lisice draga,
ptice,                                      e, baš ti hvala.......
počinje lov!                    
Ježić se diže,                       Ostani, kume,
njuškicu briše.                        lija sve guče,
Ja moram kući,                          moli ga, zove,
dosta je više.....                           za ruku vuče......

Požuri lija, nečujna sjena,
paperje meko noga je njena.......
.......pred njom, na stazi, stvori se vuk....

Dok jure dalje brzo k'o strijela,
srete ih medo, prijatelj pčela.........
 

Sve troje jure k'o divlja rijeka,
odjednom evo kaljuga neka. Divlja se svinja u njoj                                                   banja, pospano škilji i jelo sanja.

Medvjed i svinja i s njima vuja grmnuše gromko prava oluja:
Budalo ježu,
bodljivi soju,
zar tako cijeniš
straćaru svoju?!

Diže se Ježić, oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
Ma kakav bio
moj rodni prag,
on mi je ipak
mio i drag.
Prost je i skroman,
ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.