Osnovna škola "Jelenje-Dražice" Dražice

Intervju s gospođom Adom Maršanić vlasnicom etnografske zbirke Moj muzej pod Voltun, autoricom knjige Grobničke škole i donatoricom vrijedne Spomenice u kojoj se nalaze mnoge zanimljive činjenice o povijesti školstva u ovom kraju.

Kako posjedujem etnografsku zbirku Moj muzej pod Voltun u vrijeme prije pandemije COVID-19 surađivala sam sa vašom školom. U sklopu nastave vezano uz zavičaj u nekoliko su me navrata posjetili učenici, mislim trećih razreda, sa svojim učiteljicama. Ti su mi susreti ostali u lijepom sjećanju. Nakon što sam učenicima uz kratak komentar pokazivala predmete koje su koristili naši preci velika mi je bila nagrada što su se htjeli još zadržati u tom prostoru. Time su pokazali interes o nekadašnjem životu naših starih, a uvjerena sam da će ih kad budu zreli ljudi to zanimati još i više.Veselim se budućoj suradnji.                                                      

1. Gdje ste pronašli staru spomenicu škole?

Spomenicu Obće pučke škole u Ratuljah pronašao je moj suprug Anton Maršanić u obiteljskoj kući. Suprugov otac Josip Maršanić privatno se družio s tadašnjim upraviteljem škole Ivanom Lukanićem i njegovom suprugom Vladimirom također učiteljicom u toj školi. Često su odlazili na izlete u bližu okolicu o čemu svjedoče fotografije koje čuvam. Usput rečeno učitelj Lukanić je bio rodom iz Podrta, danas dijela naselja Dražice. Kako je zadnji upis u Spomenici datiran 31. kolovoza 1940. godine kada su bili začeci Drugog svjetskog rata pretpostavljam da je učitelj Spomenicu predao na čuvanje i pohranu Josipu Maršaniću, a jedan od razloga je što su se školske zgrade koristile kao vojni garnizoni.

2. Od kada datiraju prvi zapisi?

Zapisi ili ljetopisi u ovoj školskoj spomenici redovito se vode od listopada 1875. godine od kada je, pretpostavljam, donijeta odredba o njihovom vođenju. Prve upise zabilježio je učitelj Juraj Starčević koji je službovao u školi Ratulje od njena osnutka 1871. godine. U Spomenici je učitelj zapisao i kratku povijest školstva na ovom području.

3. Tko ju je pisao i čuvao?

U pravilu su podatke u školsku spomenicu upisivali tadašnji ravnatelji škola na kraju školske godine, a istu su držali u pohrani.

4. Jeste li u njoj pronašli neku značajnu zanimljivost?

Spomenica je puna zanimljivih podataka ovisno o interesu osobe koja ju čita. Teško mi je izdvojiti nešto posebno, ali ću izdvojiti nacrt privatne škole u Gospodskom Selu (danas naselje Lukeži), podatke o školskom vrtu, kako se Prvi svjetski rat odrazio na školstvo, povratak učenika u nakon požara obnovljenu školsku zgradu u Ratuljama 1929. godine…

5. Kakvi se tekstovi nalaze u spomenici?

Školske spomenice su najvrjedniji dokument o povijesti određene školske ustanove. U spomenice se bilježio broj polaznika, zdravstveno stanje učenika, nastavno osoblje, događanja u užem i širem okruženju i drugi zanimljivi podaci. Sa današnje perspektive, u eri digitalizacije i lakom dostupu raznim informacijama ne može se usporediti značaj školskih spomenica koje obiluju povijesnom građom.

6. Koja je važnost spomenice za ovaj kraj?

Spomenica Obće pučke škole u Ratuljah, uz Spomenicu Obće pučke škole na Čavlih najstariji su povijesni dokumenti te vrste na Grobnišćini.

Iz Spomenice škole u Ratuljama vjerodostojno doznajemo značajne podatke između kojih i one o djelovanju škola u Jelenju i u Ratuljama te o otvorenju škola u Podhumu i na Trnovici.

7. Kako bismo u školi mogli prezentirati njezin sadržaj?

Prezentacija Spomenice ovisi o vašoj kreativnosti. Osobno predlažem da se učenike upozna na kojim se lokacijama odvijala nastava. U mojoj knjizi Grobničke škole prijepis je ove spomen knjige. Da vam olakšam, nakon upisanih podataka o broju učenika na kraju bilješki za određenu školsku godine daju se iščitati zanimljivi podaci. U knjizi je i prilog Sjećanja bivših učenika grobničkih osnovnih škola a izvadci teksta zasigurno bi zanimali učenike.  

8. Što ste zanimljivo otkrili radeći na povijesti školstva u našem kraju?

Kratko rečeno: Svašta. Posebno sam ponosna što sam podacima dokazala lokaciju prve školske zgrade u Jelenju za koju se do sada smatralo da je bila u središtu Jelenja na Ravni.

9. Gdje ste pronalazili materijal za knjigu?

Građu za knjigu pronalazila sam u spomenutoj Spomenici, u objavljenim člancima, raznim dokumentima i u razgovoru sa mještanima. 

10. Od kada se može pratiti povijest školstva u ovom kraju?

Ovisno koji se aspekt promatra, ali samo osnivanje od samih početaka, a u našoj općini od 1852. godine.

Kao zaključak navodim da je s današnjeg gledišta mladim naraštajima teško razumjeti prilike u nekadašnjem školstvu. U obiteljima je bilo puno djece pa je bilo puno i školaraca. Materijalni uvjeti su bili izrazito skromni, a higijena na niskoj razini, pa su djeca često obolijevala. Učionice su bile malene bez odgovarajuće rasvjete i bez školskih potrepština. Učenika je bilo puno, a često su zbog bolesti, neimaštine ali i zbog pomoći roditeljima izostajali s nastave. S druge strane i učiteljski kadar je živio u skromnim uvjetima. Nastava za puno školske djece, administrativni poslovi i osobni primici koji im nisu bili dostatni samo su neki od problema pa su i oni pobolijevali. Radili su i nedjeljom, a pojedinci su bili i orguljaši u crkvi.

Bez obzira na sve učitelji su ranije bili društveni uglednici i bili respektirani od strane učenika i njihovih roditelja.

novinarska grupa